Brojač posjeta
698612
RADOSNI POZDRAV

Novo jutro..Novi dan.
Pozdrav od srca ostavljam,
dok dalje kroz život
koračati nastavljam...
ane
 photo 13813657_10209995124339533_795223082655642563_n.jpg
MOJA AMAJLIJA

Onog dana kad prestanem maštati(kad se probudim bez snova),kad prestanem biti dijete znat

ću da me više nema...

Kad oči zatvorim ja sam opet djevojčica koja sanja u mirisu jorgovana.


Stihom mojim
ljubav se tkala
Sve dok se nije
u svaku poru utkala..
A,sada ljubav
smireno diše
dok moja ruka
neke nove verse piše..


kućo mala kamena
ljubav si mi u srce utkala


u pletenom ruksaku
skrivam razigran dječiji osmijeh,
ljubim sjećanja..
BISTRA SI RIJEKO

Bistra si rijeko
zlatnom bojom Sunca
protkana..
Nitima odraz
u oko mi prelijevaš..
Dušom skupljam kapljice
kao perle biserne..
Nižem ih
pa ih u tebe prosipam..
Ne želim dio tebe
životu da otkidam..
Bistra si rijeko..
Modra si kao sukno
u plavo obojano..
Dodirujem te..
Svježinom daruješ me..
Bistra si rijeko
zlatnom bojom Sunca
protkana..

28.svibnja 2009.


OD PČELE DO BRNISTRE
Kao pčele oko košnice
zaigrale misli moje
nemirne.
Razigrane,za slatkoćom
ticala svoja
ispružile.
Želja za medom
neopreznim ih učinila.
Nestašne,razletjele se
bezopasne,žalac svoj
duboko u sebe
pospremile.
Podatnima se
u nježnost pretvorile.
U željama,zablistale
rijeke beskrajne,plave
duboke kao riječi
nepresušne.
Osjećam u sebi igru
zamršenu,neobjašnjivu,
riječima neiskazanu.
Osjećam sve to dok
zamišljeno promatram
brnistru žutu,mirisnu
na mom stolu zatočenu.
Žute se klasovi ljeta
dok brnistra
na mom stolu cvjeta.
23.5.2011.

NEKA SVIRA
NAPISALI SU,A JA PODRŽAVAM...
Poezija je romantika,sentiment,ljubav.Tuga,sreća,protest,molba.Život.I smrt živi u poeziji.I treba.Jer poezija je više od života i smrti,ona ih povezuje,ona je vječna.Poezija tuguje kad pas lutalica ode u vječna lovišta,poezija pravi orgije u čast rođenja leptira.Poezija ukrašava poljubac koji sam dobio od drage,poezija oplakuje smrt prijateljstva.Poezija je sve i sve je poezija.U nama,oko nas.Prošlost,sadašnjost,budućnost.(Ivica Smolec)
NEDODIRLJIVOST...

U isprekidanim naborima mojih misli..U otkucajima mog dana,dotakni neki dio,poseban dio,tkanico mog jutra..Ustaneš li rano,nosi mi misli nepovratno..Objesi me onako prividno na neki klin..Želim promatrati obrise mog tijela dok bude nestajalo u damarima mojih otkucaja..
Ponesi me zoro,plava..Ponesi me more,modro..
Stani ti,prijatelju,prijateljice,neznanče,neznanko..
Vidiš li da gorim u groznici koju život čini..Stani bez osvrtanja na nebuloznost koja nevezano istječe iz bremenitosti mojih misli..
Sagledaš li me kroz cijeli niz dosadašnjih pisanja,vidjeti ćeš me u nekoliko djelova..Naoko nevezani cjelinu čine..
Pusti me prijatelju,prijateljice,neznanko,neznanče,na trenutak samo..Želim udahnuti..Trebam gluho  prostranstvo za odmor svojih misli..
Raspletu se jutrom..Kihoću cijeli dan..Umore me..Izmore..Noć mi košmarnom učine..
Jedina ljepota doplovi lađom s bijelim jedrima u obliku plutajućeg sna..
Na jedrima ušivena je paleta boja kojom sam ti smirenost obojala..Ostani zauvijek trajna boja na mom nevidljivom slikarskom platnu..Može biti plava kao nebo..Modra kao more..Žuta kao livada satkana od latica i maslačaka..Može biti bijela kao pjenasti oblak ili tratinčica u travi..Kao prozirna kap rose na listu..
Puštam se sanjarenjima kada  stvarnost nahranim i napojim..Ponekad se i u snovima o konope života spotaknem..Zato me pustite u mirise djetinjstva..Dijete u meni neka se igra svemira..Dijete u meni neka kamenčiće u bunar baca..Skinite mi onaj ozbiljni osmijeh koji mi je život nametnuo već od devete godine..
Zbog njega i zbog svega ostalog..Zbog svakog ožiljka vremenom zarezanog,želim ovo dijete u sebi viđati što češće..
Zbog svih tih naleta misli,sudaranja i buke koju čine,na trenutak samo zavući ću se u nedodirljivost..
30.0žujka.2010.

U KUFERU SE NAĐE MISTA KAD JE BESIDA PRAVA PRIJATELJSKA,ČISTA...HVALA
Bože moj di mi to živimo, šta se to događa sa ljudima, prijateljima,nema više pisama, nema više gitara uz rijeku, more ili bilo koju vodu, može i baru, ljudi biže doslovno jedan od drugoga, jer sami sebe imaju pun kufer.( T )
NE DAJTE DA SNOVI UMIRU !!

Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.....Thomas Woodrow Wilson

** neminovnost...

Drhtave ruke miluju nagomilane godine na smežuranim obrazima.Pogled gleda u prošlost jer je budućnost sadašnjost potisnula.Iskrica u dubini oka odaje osobu vedrog duha.Ubijene nade pohranjene u čipkastim požutjelim sjećanjima.
Sve nekako na odlazak miriše.
Tamo negdje u dolinu vječnosti.
Brišem ti suzu,mila moja,ruke mi drhte.
Tebe netko tamo zove.Tebe netko tamo,čeka.
I meni će lakše biti kada vrijeme za odlazak dođe.
Tamo negdje na peronu zadnje stanice života dočekati će me svi kojima prašinu ja i kiša brišemo s hladnog mramora vječnih počivališta.
Sve je to neminovnost života i što je prije prihvatimo sretnije ćemo grliti svaki životom darovan dan.

sjena,17.11.2011. u 18:05

ZA DUŠE NAŠIH NAJMILIJIH KOJIH VIŠE NEMA

I ti kišo padaj tiše za sve drage kojih nema više.
Niz obraz klizite suze.Ima neki razlog zbog kog ih Bog  uze.
Za njih i sve druge drage duše nek gori svijeća što duže.
Dragi moji virtualni prijatelji svi zajedno budimo tihi ovih dana.
Pomolimo se za duše naših najmilijih.
                                     

Broji od 05.09.2007.
HVALA TI ZA DIZAJN
OČI MOJE MAJKE...

Plave su oči tvoje,
plave kao plavo more..
Plavu im boju
tuga povremeno smrači..
Ali,ti uvijek znaš
učiniti da im misao
za dalje sjajnu boju vrati..
Zbog toga si pojam snage
iz koje i ja snagu crpim..
Ne želim da tvoje srce
više nikakvu bol trpi..
Što je bilo,
vratiti se ne može..
Nitko majko,ne može
iz svoje kože..
Idemo dalje..
Budi snaga moja,
ja ću snaga tvoja..
Plave su oči tvoje,
plave kao plavo more..

ane


VOLI TE SEKI
Ispred mene more modro,
iznad mene plavo nebo i
uspavano sunce..
U noći  mjesec će sa
zvjezdama doći..
Samo tebe nema i neće te biti..
Ti ćeš i dalje biti dio mog stiha
dio moje napisane riječi..
Dio si moga dana i kao takav
daleko si od zaborava..
Svakog trinaestog jače nego inače
uzimaš mi misli..
Uzimaš srce i veći dio mene..
Često,prečesto moje misli k nebu lete..
Odlučila sam možda je vrijeme da te pustim od sebe..
Duši tvojoj da otvorim vrata..
Da je pustim da slobodna 
nebeskim prostranstvima hodi..
Neka je nosi pjenasti val
kao bijelu lađu na vodi..
Ovog trinaestog ožujka godine četvrte
na ovim stranicama pišem posljednji
stih za tebe...
Pisat ću ih i dalje na bijelom listu
s tugom u srcu i suzi na licu..
Riječi drugima nevidljive samo meni dodirljive..
Ne želim svojom tugom druge tužnima činiti,
zato od danas svakog trinaestog 
moja tuga je samo moja tuga..
Tišina si moje tišine..
Nemir mog nemira..
"Opet je legla noć
na moj samotni krov.
Opet u mom srcu
žamore glasovi mutni".
Opet te jače nego ikada živog ćutim..
Znam sve je to privid i poželjna varka..
Tebe više nema i neće te opipljivog biti..
Ja ću i dalje s tugom daleko od svih
u mislima na tebe u tišini suze liti..
Dok mjesečina tvoj grob posipa..
Dok sunce zlaćano zlati..
Dok ptica pjeva u grmu obližnjem..
Počivaj u miru Božijem!
Voli te tvoja Seki..
13.03.2010.


Index.hr
Nema zapisa.